Neću cveće, hoću svoja prava

ALT: neću cveće, hoću svoja prava
Iako su napravljeni određeni pomaci u oblasti prava i položaja žena u Srbiji, one su i dalje jedna od najdiskriminisanijih grupa. Uzroci su najčešće čvrsto ukorenjeni, tradicionalni, patrijarhalni stereotipi o ulogama žena i muškaraca.

 

Šta kaže statistika?

 

Srbija je zemlja koja ima više ženskog nego muškog stanovništva. Prema podacima Republičkog zavoda za statistiku, žena je u 2014. godini bilo više nego muškaraca za 1,3% (oko 100.000 žena više). Kada je reč o školovanju, većinu nastavničkog osoblja na svim nivoima školovanja čine žene. U predškolskim ustanovama, one čine 95%, u osnovnim školama 72%, a u srednjim 64%.

Među učenicima koji završavaju gimnazije više je devojčica (58%), a u većini su kada su u pitanju i srednje stručne četvorogodišnje škole (52%). Dečaci su brojniji samo u oblastima elektrotehnike, mašinstva i obrade metala, geodezije i građevinarstva, saobraćaja, šumarstva, geologije i rudarstva. Visoke škole i fakultete upisuju i završavaju više žene. Među upisanim studentima 2012. godine bilo je više žena (56%), a i među diplomiranim (58%).

Dakle, žene su te koje nam drže ceo obrazovni sistem, od vrtića do fakulteta, i te koje daju bolje rezultate i više završavaju fakultete. Ipak, kad izađu iz škola, diskriminacija prema njima je takva da boli. Iako činimo većinsko stanovništvo, više je zaposlenih muškaraca (58%). Osim toga, žena koja završi istu školu kao muškarac, manje je plaćena od njega. Iako ima više zaposlenih žena nego muškaraca sa visokim obrazovanjem, one u proseku imaju nižu platu od njih za 27.000 dinara. Ista je situacija i sa drugim stepenima obrazovanja.

ALT: "neću cveće, hoću svoja prava"

U svim sektorima delatnosti, osim u građevinarstvu i administraciji i uslugama (gde je jedino i zaposleno više žena), muškarci imaju veće plate od žena.

ALT: neću cveće, hoću svoja prava

Predrasude i osude

 

Visina ličnog dohotka, nažalost, nije jedini problem. Kada se muškarac iznervira na poslu, svi se zapitaju gde su pogrešili. A kada se žena iznervira, svi pretpostavljaju da “treba da dobije”. Na razgovoru za posao ženama se postavlja pitanje da li planiraju da zasnivaju porodicu ili rađaju još dece, a ni jednog muškarca ne pitaju isto, iako i oni zasnivaju porodice i dobijaju decu. Čak i one žene koje se izbore sa svim preprekama i dođu na zasluženo mesto, nazivaju pogrdnim imenima i opet osuđuju. Možda najgore prolaze žene koje se, kao i veći deo muškaraca, odluče da ne žele porodicu i decu. Za njih su rezervisane najgore reči, iako takve muškarce nazivaju jedino “neženjama”.

One žene koje odluče da imaju porodicu prolaze još jednu, možda najučestaliju i najgoru diskriminaciju i nepoštovanje. Iako podaci kažu da je više zaposlenih udatih žena (71%) nego zaposlenih oženjenih muškaraca (65%), opet se od  žene očekuje, a ponekad i zahteva, da celu brigu o porodici i domu nosi na svojim leđima. I kad se neka usudi da kaže da bi od novca koji je sama zaradila želela da unajmi kućnu pomoćnicu, tipičan muški odgovor je: “Vi žene biste sve da vam neko pomaže po kući i čisti za vama.” (!?)  Jer , za ženu se danas podrazumeva da je dobro podmazana mašina koja ne zvoca, ne žali se i ne želi ništa. Od žene se očekuje da rodi dete i odmah se vrati na posao. S posla juri kući da bi skuvala ručak i nahranila decu i muža, sredila kuću, ali i zamenila osigurače; da se na poslu ne vidi ni slučajno njen umor zbog prethodno neprospavane noći zbog bolesnog deteta, a o bolovanju zbog deteta ne sme ni da pomisli, dok muškarci umiru od gripa.

 

Žene koje ne trpe

 

Međutim , ima i onih žena koje ne pristaju na to jer nisu vaspitane da ćute, trpe i budu žrtve. Ja sam naučena da se ljudi dele samo na dobre i loše, vredne i lenje, uspešne i neuspešne, a ne na muškarce i žene. Posmatrajući brak mojih roditelja i svet u kojem sam ja odrasla, nekad pomišljam da sam pravo dete sa druge planete. U mojoj kući je došlo do sudara Marsa i Venere i nastanka jedne male, posebne planete, zvane „Porodica“. Odgajana sam u kući gde nije postojala podela na muške i ženske poslove, već na kućne i tatine. Tatini poslovi su bili vođenje računa o automobilu i popravka po kući, a kućni su bili zajednički i radili smo ih svi, zavisno kome šta koji dan zapadne. Iskreno, nikad nisam čula svoje roditelje da se svađaju. Mom ocu nikad nije zasmetalo što mama ima veću platu od njegove, jer su oboje zarađivali za sve nas. A onda sam odrasla i zakoračila na planetu Zemlju gde su svi kućni poslovi namenjeni ženama, a televizor muškarcima, gde muškarci ne traže sebi nekoga s kim će podeliti svoj život, već zamenu za mamu koja je išla za njima i skupljala mrve s poda, prljave čarape iz ćoškova, kuvala omiljena jela i peglala gaće i farmerke, a najveća muka jednog oženjenog muškarca je to što njegova žena ima veću platu od njega.

 

Šta se dogodilo sa ženskim pravima u Srbiji?

 

I onda moram da se zapitam – šta se to dogodilo sa evolucijom žena, ali i muškaraca u našem društvu? Naše bake su stvorile jake, samostalne muškarce koji su u dvadesetim godinama života osnivali porodice i postajali odgovorni očevi i muževi. Iako su i same bile te koje su nosile sav teret doma na svojim leđima, uspele su da vaspitaju svoje dečake da poštuju žene, da stvaraju porodicu, a ne robove. Ipak, žene su ponovo nekako postale robinje. Kao da je naša generacija odlučila da je vreme za prokrastinaciju kada su prava žena u pitanju. Feministkinje su na početku prošlog veka prošle golgotu da bi se izborile za naše pravo glasa, da bi danas veliki broj žena uzimao to svoje pravo zdravo za gotovo. Danas žene ili ne izlaze na glasanje ili pak glasaju onako kako ih muž “posavetuje”, jer je on taj koji sedi po ceo dan ispred televizora i “razume se u politiku”. Neke i ne izlaze na izbore jer nemaju vremena od svih poslova koje moraju tu nedelju da pozavršavaju, jer u ponedeljak idu na posao. Mada, s druge strane, iako smo se izborile za pravo glasa, još se nije našao nijedan političar koji je nešto uradio za jednaka prava žena za kojeg bismo i htele da glasamo, a još uvek je politika “muška igra” i žene koje se upuste u tu igru nipodaštavaju komentarima o kratkim suknjama i novoj frizuri.

I sutra kad vam neko čestita Dan žena i pokloni minijaturni kaktus, buket cveća ili neki simboličan poklončić, zapitajte se, šta mi zaslužujemo, šta nam je “dato” i šta treba da tražimo. Da li da nastavimo da ćutimo i glumimo ravnopravnost i zadovoljstvo, dok smo manje plaćene, manje cenjene i manje viđene u društvu, ili da ustanemo i jasno tražimo da se poštuju naša ljudska prava? Još davne 1979. godine, bivša Jugoslavija bila je jedna od prvih država sveta koja je potpisala Konvenciju UN o eliminaciji svih oblika diskriminacije protiv žena; krajnje je vreme da Srbija (koja je naslednik tog potpisa) ispuni svoje obećanje.

 

Autorka teksta je Vanesa Marčeta, anglistkinja, novinarka i volonterka Centra za mame


Posted

in

by

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *