Biti mama negde drugde – u Italiji

ALT:„Biti mama negde drugde - u Italiji”

 

Gotovo 40% mama u Italiji smatra da je materinstvo svakodnevna bitka, a skoro 39% njih nije sigurno da je materinstvo najvažnije iskustvo u životu žene, razbijajući time stereotip o italijanskoj majci kojoj su deca najvažnija. Ono što najviše brine mame u Italiji je odgovornost da se deca dobro vaspitaju; 16% mama je izrazilo da oseća da je pod stresom zbog toga, pogotovo one koje imaju diploma srednje škole i žive u južnim delovima zemlje – na Sardiniji i Siciliji. 11% mama oseća da ne dobija dovoljno podrške od države i institucija, a oko 8% je nezadovoljno svojim neuspehom da uskladi materinstvo sa karijerom posle i prinudom da bira između ta dva. Oko 5% mama u Italiji kaže da partner ne doprinosi dovoljno kao otac. 

 

O tome kako je biti mama u Italiji piše nam Bojana

 

Biti mama negde drugde je biti mama kao i bilo gde, samo što obično kad ste „negde drugde” nemate babe, tetke, pa ni tako bliske prijatelje koji bi mogli da vam se nađu u nekim teškim i iznenadnim situacijama, ali i onim svakidašnjim. Teško je biti mama kad ste 12 sati sami sa decom… i kad se ceo vaš život okrene „naopačke”.

 

Trudnoća i porođaj

 

Bila sam još na master studijama, kad sam zatrudnela sa Sarom. Bila sam presrećna i trudnoću otkrila vrlo rano, na hitnoj, zbog nepodnošljivih bolova. Tad smo moj suprug i ja imali samo skuter i odjurili smo u 3 noću u bolnicu i ne pomišljajući da sam trudna, jer su mi pre par godina, isti ti doktori, objasnili da neću nikad moći imati decu. Kad smo saznali, iako oboje još studenti, bili smo presrećni. Naši prijatelji su bili u šoku, naši roditelji, kako koji – moji srećni, njegovi prenaraženi. I tad je počela avantura. Trudnoća je bila teška, sa čestim odlascima u bolnicu. I dalje smo živeli sa ostalim studentima dok smo tražili naš stančić, za koji smo skupljali novac, jer nam je trebalo, pored stanarine, agencije i par meseci akontacije par hiljada eura da bismo mogli da iznajmimo stan od 30 kvadrata. Kad se moje stanje malo poboljšalo počela sam i da radim, naravno kao frilenserka, bez ikakve mogućnosti da odem na trudničko ili posle na porodiljsko. Generalno u Italiji, vec poslednijh desetak godina, poslodavci imaju pravo da vas zaposle po kojekakvim ugovorima koji vam ne daju nikakova prava, bolovanja, godišnje odmore, a kamoli plaćeno porodiljsko.

 

Pri porođaju je došlo do „greške”, ali najvažnije je da smo na kraju obe izvukle živu glavu. Tada nisam ni znala, a ni pomišljala da sam mogla bar da podnesem tužbu. Za uzvrat, dobila sam samo koju dozu više morfijuma da lakše podnesem sve te bolove. Izabrala sam porodilište „rooming in” (tad nisam mogla ni da zamislim da se porodim a da bebu vidim za par sati). Iako sam bila 3 dana bez svesti, beba je bila pored mene. I beba je naravno morala da sisa, a veštačko mleko je bilo „zabranjeno” u bolnici. Verujte, u situaciji u kojoj sam ja bila, koja flašica veštačkog mleka bi bila dobrodošla. Moj suprug je jedva dobio samo tri dana neplaćenog godišnjeg jer je morao da se stara o bebi i samo su mu jednom sestre pokazale kako da stavlja bebu na moje grudi odozgo, pošto sam bila u besvesnom stanju. Naravno, za ta tri dana, mojih bradavica skoro da više nije ni bilo. Nastavila sam da dojim i izmlazam se, plačući ili bolje reći, vrišteći u sebi i na glas, uz mastitis i bebu koja je konstatno bila gladna. Kad izađete iz bolnice ne dolazi niko kući da vam pomogne ili pokaže šta i kako da radite. Stanje sa mlekom se pogoršavalo, temperatura nije spadala, beba je gubila na težini… čini mi se da sam se izmlazala neprestano, stavljala sve živo na te jadne dojke… ali nisam uspela. Posle nešto manje od dva meseca, mleka više nije bilo. Plačući sam poslala muža u apoteku po veštačko mleko, ali Sari je bilo mnogo bolje, konačno!!! Možda sam u tom trenutku i shvatila da nema pravila, i da ne treba sebe da krivimo ako stvari ne idu onako kako bi trebalo. Još dok sam bila u bolnici, iako sam tads imala 25 godina, sestre su se čudile kako sam toliko mlada, jer na severu Italije žene postaju mame posle 35. ili čak 40. godine (često su i prinuđene zbog takvog sistema), a preko puta mene je bila jedna devojka od samo 16 godina. Ona je bila Ruskinja, a muž Amerikanac. Dok su čekali njenu zelenu kartu, živeli su u Firenci, gde smo i mi živeli. Ne mogu da vam opišem kako sam uživala gledajući njihovu sreću, onu „običnu” sreću dok se grle ili dok drže bebu u naručju, u trenucima gde je bilo mesta samo za ljubav. Nisu se ni pitali što nisu stariji, što nemaju novca, što su bez fiksnog posla, što ta viza nikako da stigne, što nema njihovih roditelja… nego onako kao što adolescenti veruju da je sve moguće. E pa tako je i bilo sve moguće. Ona je toliko prirodno vodila računa o toj bebi, nije sumnjala u sebe ni u jednom trenutku, verovatno je i beba to osećala… sve je samo išlo onako kako je i prirodno da ide. Ona me je inspirisala i tad sam shvatila da to i jeste tajna – mi sami znamo šta je najbolje za našu bebu, naravno ako uspemo da ignorišemo sve ono nepotrebno čime nam ostali pune glavu.

 

ALT: „Biti mama negde drugde - u Italiji”

 

Bili smo presrećni. Paolo je završavao svoje poslednje ispite, a nas dve smo uživale u magičnim zajedničkim trenucima. Ipak, borila sam se i sa postporođajnom depresijom i to dobrih godinu dana. Išli smo svuda sa Sarom, putovali, izlazili… i za 2 godine je stigao i Mattia. Sa njim je trudnoća bila još gora, u šestom mesecu se posteljica skoro skroz odvojila. Bila sam u bolnici, Saru smo ostavljali kod prijatelja jer tata nije mogao da dobije nijedan slobodan dan. Kad sam se vratila kući, bila sam sama i skoro nepokretna sa Sarom. Iznajmili smo invalidska kolica da bih mogla da radim sve što je bilo neophodno. I jesam, sa Sarom u krilu, završavala sam sve što sam morala. Uskoro se rodio i Mattia. Pored onih divnih trenutaka, bilo je i onih stravično teških. Paolo je mora da radi 3 različita posla da bismo preživeli, vraćao se u 23.30 kući, a Sara ga je čekala da večeraju i da se igraju. Meni je bilo teško samoj sa njih dvoje jer su bili često bolesni. Skoro svakih 10 dana borili smo se sa nekim virusom ili raznim upalama. Sve to je postalo nepodnošljivo. U hitnoj bi znali da se naljute na mene zato što sam povela i drugo dete, ali kako da objasnite nekome da ste sve pokušali, da vam se ni jedna bebisiterka nije javila, da tata ne može da izađe sa posla i da ste sami, ali stvarno – sami. I dalje sam radila kao frilenserka, uz njih dvoje – jedno ispod radnog stola vuče kablove, a drugo ispod stolice razmazuje kremu za guzu svuda gde stigne, a ja se trudim da završim projekte na vreme.

 

Vrtići i briga o deci

 

U vrtić – predškolsko deca u Italiji kreću sa tri godine. Za roditelje je ovo olakšavajuća okolnost jer su troškovi predškolskog drastično niži nego u Srbiji. Školarina se određuje u odnosu na prosek zarade, porodice sa jednom platom ili dve niže ne plaćaju ni školarinu, ni menzu.

 

Postoje vrtiċi koji su divni, gde deca imaju uslova za spavanje i igranje i onih koji izgledaju potpuno isto kao i učionice; gde deca nemaju nikakvih uslova, gde ne spavaju i nemaju prostora za igranje. Naš slučaj je bio ovaj drugi. Obavezni ste da dete dovedete najkasnije do 8.30 i ne možete da ga uzmete pre 16 časova. Pošto je Sara bila van sebe jer nije spavala ni jela, svaki dan je postajao noċna mora kad bih dolazila po nju. Pisala sam i zahtev direktoru da dobijemo dozvolu da uzmimam dete oko 13 časova i naravno, bila sam odbijena. Deca od tri godine su znala da zaspu na klupama ili su zbog nervoze vrištala i plakala u kontinutetu. Sad u Firenci dižu frku u vidu štrajka i mame i vaspitačice zbog ovih uslova u vrtićima jer smanjuju budžete i dodatno pogoršavaju uslove boravka dece.

 

Školovanje u Italiji

 

U školu se kreċe sa 5 ili 6 godina, najkasnije sa 6 i po. Niko vam ne testira dete pre polaska, što je i logično jer je škola obavezna za sve.

 

Deca sa posebnim potrebama pohađaju nastavu, uz dodelu posebnih učitelja koji po potrebi sede i sa njima u klupi. Deca, doseljenici, koja ne govore italijanski su tretirana potpuno isto kao i ostala deca; dodeli im se dodatni profesor, dok ne savladaju jezik. Ne vraćaju ih razred unazad ili slično. Školski plan i program je dosta sličan našem, ako ne i obimniji od trećeg razreda. Deca se uče kako da uče, kako da koriste mape uma i na kreativan način ili putem ekseprimenata savladaju novo gradivo. Iz italijanskog i matematike provera znanja se vrši iz celokupnog gradiva tokom cele školske godine. Kontrolne vežbe nisu obavezne da se najave. Za letnji raspust deca dobijaju radne sveske koje im pomažu da ne zaborave naučeno. Postoje nacionalne provere znanja i ovim testovima se testiraju učitelji i školski sistem, a ne deca. Srednje škole traju pet godina i ne polaže se prijemni pri upisu.

 

Umreženost mama

 

Podrška za mame postoji u vidu različitih grupa i radionica, ali prvenstveno za mame koje su strankinje i koje uglavnom ne govore italijanski. Ja sam u Italiji živela dve godine u kontinuitetu pre nego što sam rodila Saru, a povremeno čitavog svog života. Nisam se tamo osećala kao strankinja, te tako nisam ni tražila tu vrstu podrške. Imala sam svoje prijateljice i u njima dobijala oslonac.

 

ALT: „Biti mama negde drugde - u Italiji”

 

Gde je naše mesto pod suncem?

 

Kad je Mattia imao dve godine otišli smo u Beograd, prvo na par dana… pa na mesec dana… i tamo nam je bilo lakše, imali smo nekoga. Želeli smo da promenimo nešto i to smo i uradili; Paolo je dobio ponudu za posao u Alžiru gde plata je bila triput veća nego u Firenci, i prihvatili smo. Mi smo otišli kod bake u Beograd, a tata u Alžir. Ja opet sama. Deca opet bolesna. Gledaj koja bolnica radi, „Majka i dete” ili „Tiršova”, objašnjavaj na hitnoj da nemaš zdrastveno osiguranje ali da privatno neće da te prime jer je hitno, jer je dete malo i jer se boje. Bojiš se i ti. Više nikome od doktora ne veruješ, više ništa ne znaš, u svojoj zemlji se osećas gore nego stranac. U stvari, birokratski i jesi stranac. Paolo je dobio prve dve plate, a ostale ne… ne plaćaju ih. I on se vrati kući, tj. mojoj kući. Posle par meseci vratili smo se u Italiju, u Mantovu. Opet selidba, opet putne torbe, opet stranci. Tamo je opet primao platu samo prvih 6 meseci. Sara je već krenula u prvi razred i ja sam ostala sama sa njih dvoje do kraja školske godine kako bi nam ceo događaj bio manje traumatičan. On je otišao opet u Afriku. Nismo mogli da se vratimo u Firencu, nikakav posao nas nije čekao, i opet sam se vratila u Srbiju. Tamo sam bar imala kuću i mamu. Trudila sam se da budemo srećni, pokušala i da stvorim sama sebi posao. Ali nije sve bilo onako kako sam očekivala.

 

Od skora smo se ponovo vratili u Italiju. Jednostavno nismo imali izbora. Paolo je našao novi posao, a mnogo znači da bar jedno od nas ima „normalan” posao. Deca su i dalje dosta mala, mi smo i dalje sami, a nema baš mnogo opcija kad je reč o poslu za mene. Kao što rekoh, ugovori su grozni, nemate nikakvih prava, iskorišćavaju gde mogu i stignu, i to na legalan način. Uleti po koji poslić i ja se trudim da uvek nešto radim i tražim… i nadam se da ću uskoro moći i naći nešto pristojno.

 

Uvek mislimo da je bolje tamo negde gde trenutno nismo, često tražimo sreću povezujući je sa ekonomskom situacijom… a vreme prolazi, a tako i sreća. U stvari, mi sami najbolje znamo, negde duboko u sebi, ako se oslobodimo svih racionalnih uslovljavanja, šta je najbolje za nas i našu decu, i da nije ni važno gde smo. Dom je tamo gde smo mi. Mi smo porodica i naša sreća je u našem zajedništvu.

 

Autorka teksta je Bojana Vujaklija, fotografkinja

Tekst je deo serijala „Biti mama negde drugde” koji dokumentuje majčinstvo naših mama van Srbije. Serijal inicira i sprovodi Centar za mame, udruženje građana čija je vizija Srbija u kojoj mame nisu diskriminisane, gde je njihov značaj za zajednicu i društvo prepoznat i gde svaka mama ima mogućnost da ostvari svoj pun ljudski potencijal. Serijal medijski podržava Najbolja mama na svetu.

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *