Biti mama negde drugde – u Rusiji

ALT: „Biti mama negde drugde - u Rusiji”

 

U želji da objavi što više iskustava mama koje žive u različitim državama sveta, Centar za mame objavljuje tekst još jedne mame koja živi u Rusiji. Iskustva majčinstva mogu biti različita i ako mame žive u istoj zemlji. Ovde možete pročitati tekst mame koja je takođe živela u Rusiji, a čije smo iskustvo ranije objavili.

 

Sada nam o svom iskustvu majčinstva u Rusiji piše Tamara.

 

Suprug i ja smo u braku 5 godina. Bebu želimo od prvog dana, ali u početku nismo imali sreće. Pre dve i po godine smo se zbog poslovnih obaveza preselili iz Sočija u Moskvu. Posle 6 meseci ostala sam u drugom stanju.

 

Biti mama negde drugde - u Rusiji

 

Trudnoća i porođaj u Rusiji

 

Funkcionisanje  zdravstvenog sistema u Moskvi je na zavidnom nivou, posebno deo vezan za vođenje trudnoće i sam porođaj. Naglasiću da sam ja kao strankinja to sve platila, što rade i Rusi koji pripadaju srednjoj i bogatoj klasi. Sa prvom posetom ginekologu, po preporuci, predloženo mi je da potpišem ugovor za vođenje trudnoće, što sam i uradila. U tom trenutku mi se učinilo da je to jako mnogo novca. Sa ove distance, vidim da je to najbolja stvar koju sam mogla uraditi. U Rusiji vam jedan doktor vodi trudnoću, kod drugog idete na ultra zvuk, a porađa vas treći. Sve to jako dobro funkcioniše sa svim pratećim analizama i pregledima.

 

Ja sam radila do kraja osmog meseca. Pošto sam po profesiji inžinjer elektrotehnike, izbegavala sam samo odlaske na gradilište i malo skratila radno vreme (radno vreme u Rusiji je od 9 do 18, sa pauzom od sat za ručak). Kako se bližio kraj trudnoće, bližilo se i vreme odabira doktora koji će me poroditi. U Moskvi vam vode trudnoću u poliklinici, a onda u osmom mesecu izaberete porodilište. Morate voditi računa da u tom trenutku ne provode „profilaktiku”. Mesec dana zatvaraju porodilište radi čišćenja.

 

Po preporuci devojke koja mi je predložila i doktoricu za vođenje trudnoće, dobila sam broj telefona Zenaide Musaevne Kerimove u CPSIR. Oduševljena sam njenim načinom rada, sigurnošću, preciznošću i lakoći sa kojom pristupa kompletnoj situaciji. Istovremeno sam išla i u školu za trudnice u istom porodilištu, koju smatram veoma bitnom za prvorotkinju. Taj kurs se sastoji od par predavanja koje drže različiti doktori: pedijatar, psiholog, ginekolog, babica… Odlična su priprema za sve ono što čeka buduću majku, a o čemu ona ne zna apsolutno ništa. U porodilištu sam potpisala i platila drugi ugovor, na osnovu koga će me voditi u devetom mesecu trudnoće i poroditi. Imala sam dva zahteva:da suprug prisustvuje porođaju i epiduralnu anesteziju.
Da bi suprug prisustvovao, morao je doneti rendgen snimak da nema tuberkulozu.

 

Osim mučnine u prvom tromesečju, imala sam normalnu i zdravu trudnoću i dva puta putovala za Beograd.
12.marta je moja mama sletela u Moskvu oko 22 sata, a ja sam dobila prve kontrakcije u 21 sat. Zatečena novonastalom situacijom, u trenutku sam odlučilada pošaljem muža na aerodrom i da pričekam još malo kod kuće. Tako sam tri prva sata porođjajnih kontrakcija provela sama, naizmenično se tuširajući, njišući na pilates lopti i pravilno dišući na podu. Oko 1 ujutru smo krenuli za bolnicu, bolovi su bili jaki i jedva sam čekala obećani epidural.

 

Po dolasku, mene su uzeli u obradu i razdvojili od supruga. Kada sam bila ispred prostorije u kojoj ću se kasnije poroditi, suprug se pojavio u belom mantilu sa maskom na licu; ličio je na doktora. Ušli smo u prostoriju kakvih je niz hodnik bilo još pet, šest. Unutra je bio krevet na koji su me smestili. Anesteziolog se pojavio, dao mi epidural koji je za mene bio najveće razočaranje. Ni posle druge doze nije reagovao, možda je malo umanjio bol, ali je bol svakako i dalje bio jak.

 

Posle osam sati kontrakcija, doktorica me je porodila za 20 min. 13.marta je na svet došla naša Nika. Prvo sam je ja držala na grudima. Malo crno čupavo klupko. Potom su je dali tati, koji joj je, na opšte iznenađenje, pevao „Devojka iz moga kraja” Arsena Dedića. Ovo će zauvek ostati najemotivniji trenutak moga života! Nakon porođaja su uzeli bebu, mene ostavili u toj prostoriji na posmatranju još dva sata, a zatim preneli u sobu da se odmorim. Bila sam smeštena u jednokrevetnoj sobi. Hodnik, kupatilo i toalet sam delila sa devojkom iz susedne sobe. Bebu sam tražila da mi donesu posle par časova i od tog trenutka ona je bila smeštena sa mnom. Kompletna nega o bebi i majci je na zavidnom nivou, počev od redovnog obilaska sestara, preko pedijatra, sestre za laktaciju, ginekologa. Meni su ponudili da izađem kući ranije, što sam ja odbila i ostala u bolnici punih pet dana. Toliko sam imala mogućnost po ugovoru. Stav mi je bio da o bebi ne znam ništa i da je bolje da sam u bolnici prvih par dana, gde mi je stručno osoblje na raspolaganju.

 

Biti mama negde drugde - u Rusiji

 

Nega posle porođaja

 

Imamo sreće što je preko puta zgrade u kojoj živimo poliklinika. Jednom smo pozvali pedijatra, kada je Nika imala šest dana. Posle smo je vodili u polikliniku, prvo na sedam dana, a posle prvog meseca na mesec. U Rusiji su obavezni sa dva meseca ultra zvuk glave, kukova i grudnog koša, kao i pregled oftamologa, ortopeda i neurologa. Takođe se preporučuju masaže za bebu, koje sprovodi dečji fizioterapeut, a uz uputstva, i majka kod kuće. Savetuju i kure kupanja u morskoj soli. Iz ličnog iskustva garantujem da sve ovo utiče na opšti razvoj deteta i imuni sistem. Jako su striktni oko rutine koju treba provoditi, počev od hranjenja isključivo majčinim mlekom, preko domaće hrane, redovnih šetnji, kupanja bebe, itd.

 

Vrtić ili dadilja?

 

Jako je naporno biti majka u megalopolisu kakav je Moskva. Pored devet radnih sati, zbog gužvi u saobraćaju se zna desiti da dođem kući tek u 8 uveče. Do prvog rođendana je Niku čuvala moja mama, a od rođendana imamo dadilju, jednu divnu Ruskinju. U Rusiji su retka obdaništa koja primaju decu ispod 3 godine. Cena dobrog privatnog obdaništa je jednaka plati dadilje. Mi smo se odlučili za drugu varijantu. Jako smo zadovoljni  njenim radom. U Moskvi se vodi računa o deci i skoro svaka zgrada ima svoje igralište. Parkovi su na sve strane, a postoje i specijalizovane prodavnice sa dečjom hranom.

 

Odgajanje bilingvalnog deteta

 

Pre konačne odluke da kao dadilju zaposlimo ženu sa ruskog govornog područja, jako sam se brinula zbog bilingvalnog sistema, u kome će Kiki da živi. Dosta smo suprug i ja čitali. Konsultovala sam se i sa našim pedijatrom, ali situacija u megalopolisu je značajno drugačija od one koja vlada kod nas. U našoj okolini ima dece koja se od rođenja odgajaju uz tri jezika! U praksi baš kao što je napisano i u literaturi, bilingvalna deca progovaraju kasnije. Ovo me je jako brinulo u poslednjih šest meseci. Kiki je počela da govori pre mesec dana I to kada se našla u jednojezičnoj sredini, na godišnjem odmoru u Srbiji i Bosni, ali njen fond se munjevitom brzinom proširio na 30 reči. Ona razume oba jezika, ali se služi samo sa 3-4 ruske reči. Verujem da će sa 3 godine ravnopravno govoriti oba jezika.

 

Biti mama negde drugde - u Rusiji

 

Društveni i profesionalni život naše mame u Rusiji

 

Vikendima se obavezno viđam sa nekom prijateljicom koja ima dete (to je najčešće Kikina kuma sa kćerkicom). Jako malo prijatelja imamo ovde. Najčešće se dužimo sa našim ljudima, koji se zbog poslovnih obaveza često sele. To je, sigurna sam, najveći nedostatak života u inostranstvu – nedostatak porodice i prijatelja. Suprug, Kiki i ja subotom najčešće idemo na pijacu, u market i šoping. Nedelju se trudimo da ostavimo u potpunosti slobodnu. To je jedini dan kada tata ne radi i njega koristimo isključivo za porodično druženje. Pravimo neki ukusan doručak, a onda idemo u park, zoo vrt, okeanarium ili neko drugo mesto predviđeno za dečju zabavu.

 

U ponedeljak ujutro se naš život menja iz korena. U pola 9 dolazi dadilja,a ja odlazim na posao. Imala sam mnogo sreće sa firmom za koju radim, što ne bih mogla reći za moje poznanice. Kako u Srbiji, tako i ovde, jako je teško ženi koja radi u privatnom sektoru. Moj direktor je jako razuman i dobar čovek. Imam potpunu slobodu, u smislu vremena koje provodim na radnom mestu i kompletne organizacije svojih obaveza. Naravno, ja se jako trudim da ne izneverim njegovo poverenje. Kao inžinjer elektrotehnike, vezana sam za gradilište i ofis podjednako. Ženi je u svetu građevine jako teško da se iskaže, a još teže je ako živite u Rusiji, gde je ovo u potpunosti netipičan posao za ženu.

 

Sada naša Nika ima 18 meseci, 8 zubića i jako je spretna devojčica.  Počinje da govori svoje prve reči sa malim zakašnjenjem, zbog dvojezičnog sistema u kome živi. Tata i mama su presrećni, jer imaju svoje, sada već veliko čupavo crno klupko, koje im donosi svakodnevnu radost.

 

Autorka teksta je mama Tamara koja piše svoj blog My Fam Lifestyle.

O tome kako je biti mama i u drugim državama sveta, čitajte ovde.

Tekst je deo serijala „Biti mama negde drugde” koji dokumentuje majčinstvo naših mama van Srbije. Serijal inicira i sprovodi Centar za mame, udruženje građana čija je vizija Srbija u kojoj mame nisu diskriminisane, gde je njihov značaj za zajednicu i društvo prepoznat i gde svaka mama ima mogućnost da ostvari svoj pun ljudski potencijal. 

Želiš da podržiš objavljivanje ovakvih i sličnih korisnih tekstova? Postani članica ili član našeg Kluba mama.

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *