Savetnik za mame: Kako uskladiti vaspitne stavove sa partnerom

Svaka faza partnerskog odnosa donosi promenu i novo usklađivanje. Partneri kroz svaku od njih sazrevaju, pojedinačno i kao par. Roditeljstvo, kao velika prekretnica, zahteva veliku motivisanost, znanje i fleksibilnost. Na tom nivou, ljubav i spontanost više nisu dovoljni; potrebno je da partneri stalno imaju u vidu kako određeni stavovi, postupci i odnosi utiču na njihovu decu i brak. Zato moraju da budu u stanju da shvate svoje motive za određena ponašanja i da ih usklade sa detetovim.

Ko zna bolje: kako uskladiti vaspitne stavove sa partnerom?

Roditeljstvo obogaćuje život. Činjenica je, međutim, da sa većim brojem uloga i zajedničkih odgovornosti, par dobija i više potencijalnih izvora sukoba i neslaganja. Moramo imati u vidu da je pitanje vaspitanja dece veoma lično pitanje. Svako od nas ima ideju šta je ono što treba da pruži svom detetu, ima određena očekivanja od sebe, partnera i deteta. Na nas utiče iskustvo iz primarne porodice, način na koji smo mi bili odgajani i ono što smo iz toga zaključili o ljubavi i odnosima. Razlike treba prevazilaziti, ali ih i poštovati.

Savetnik za mame: Kako uskladiti vaspitne stavove sa partnerom

Dečji psihijatri iznose mnoge ilustrativne kliničke primere roditelja koji traže pomoć žaleći se na „neobjašnjiva“ ponašanja dece. Spektar je širok: povlačenje, neposlušnost, laganje, nepoštovanje starijih, poremećaji ponašanja itd.  Iza tih manifestacija često stoji neusklađen stav roditelja prema načinu vaspitanja deteta. Ima više razloga za neusklađene stavove. Pomenućemo samo neke:

  • Roditelj nadoknađuje svoje odsustvo ili kupuje ljubav deteta popustljivim stavom i tako od partnera pravi dežurnog krivca. Dete reguje raspušteno, neposlušno, nepristojno, ima probleme u školi.
  • Roditelj ne želi da bude kao svoj otac/majka – menjajući model svog vaspitanja ponovo ulazi u sukob sa partnerom i to rezultira razmaženim detetom koje sve češće plače i burno reaguje na bilo koju frustraciju ili zahtev.
  • Jedan roditelj ne smatra da je nešto problem – dete koje na primer kasni u razvoju i sticanju nekih navika i veština može produbiti regresiju.
  • Roditelj ne želi da se dete „pokvari“, da se „otme kontroli, zaluta…“ te stalno drži predavanja i kažnjava ga na neprimeren način koji partneru izgleda nepotrebno. U osnovi je strah, a posledica je dete koje grubost, agresiju i neposušnost ispoljava van kuće.
  • Roditelj je hladan i nezainteresovan – dete je veoma agresivno, ima potrebu za razaranjem. Ovakva deca imaju visok rizik da razviju poremećaj ponašanja.

U našim porodicama je situacija još složenija, jer mnogi mladi parovi žive u zajednici ili prečesto traže pomoć od svojih roditelja. Kada se o deci brine više osoba koje predstavljaju autoritet, rizik od toga da dete ne stekne odgovarajuće navike raste. Ovde postoje pobrkane uloge. Ni vi ni partner možda nećete ni moći da budete autoriteti svojoj deci, nego će to biti starija generacija. U tom slučaju dobijamo čuveno kilavo dete koje kenjka, ponaša se kao da je mlađe nego što jeste, često koristi situaciju i traži da ga drugi (baba i deda) brane od zahteva roditelja. Druge posledice su emocionalne prirode. Dete neminovno postaje zbunjeno i zaplašeno. Ono ne zna koga da sluša, ko je u pravu i šta je istina. Tako mu se otežava razlikovanje između dobrog i onog što nije dobro. Logično je da će deca iskoristiti neslaganje roditelja i gledati da izvuku korist za sebe, da prihvate ono što im je lakše i primamljivije, ali neće osećati sigurnost da su pravilno postupili. Deci su oba roditelja podjednako važna.

Kada roditelji imaju nesuglasice oko odgajanja deteta, bore za naklonost deteta ili za moć, dete biva prinuđeno da stane na nečiju stranu. Ono održava sukob i vrlo brzo nauči da manipulacijama dobija šta želi. Nekada stvara savez sa jednim od roditelja. Veoma često počinje svojim ponašanjem da ispituje granice, testira kako bi dobilo jasne i dosledne smernice. Da bi roditelji uspešno savladali sve teži zadatak vaspitanja deteta, neophodno je da prvo nauče da se međusobno poštuju i da prave kompromise u najboljem interesu deteta. Bilo bi dobro da se raspitaju ili pročitaju o fazama razvoja dece kako bi znali šta je realno da očekuju na određenom uzrastu i koje su vaspitne mere najdelotvornije. Ako imaju širi spektar postupaka na raspolaganju, lakše će se dogovoriti čega da se drže. Neophodno je da partneri prvo odrede  sistem vaspitanja i disciplinovanja deteta, zajednički okvir iz koga će aktivno učestvovati i donositi odluke. Potrebno je razmeniti mišljenja o konkretnom obliku vaspitanja deteta, ali nikada to ne radite pred njim. Veoma je važno da se otvoreno iskažu osećanja povodom načina postupanja partnera prema deci, da na to pravo imaju oboje i da se tuđa osećanja poštuju.

Probajte da shvatite šta je to što vašem partneru predstavlja problem u vezi sa detetom i kako vi na to utičete. Budite iskreni kada procenjujete da li mu pomažete ili odmažete. Vaše stalno sukobljavanje, ali i odustajanje i prepuštanje sve drugome, dovešće samo do pogoršanja porodičnih odnosa. Ako je partner nervozan i ne snalazi se sam, budite sigurni da će vaša podrška umanjiti njegovu nervozu i nezadovoljstvo. Posledično, to se neće odraziti na dete, prestaće vika i neorganizovanost, a dete će živeti u stabilnim uslovima u kojima zna šta da očekuje. Jedino tako će moći da menja svoje ponašanje, uči se odgovornosti i posledicama za svoje postupke i izbore. Njegovo samopouzdanje će rasti, a porodično okruženje će biti izvor sigurnosti i zaštite.

Pripremila Maja Bukumirić, klinička psihološkinja i psihoterapeutkinja


Posted

in

by

Tags:

Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *