Ni na jednu nalik

AUTOR Centar za Mame | U Glas mama

ALT: " srećna mama"

Govorila sam sebi da nisam dovoljno lijepa. Nekada davno, kad mi je bilo dvadeset i nešto sitno preko toga. Do tada sam o tome samo mislila i jednostavno okretala glavu kad bih spazila svoj odraz u ogledalu. Komplimente bih, duboko u duši, primala sa dozom podozrenja, kao kakvu gnusnu laž. Sitne oči, klempave uši, tanka kosa, kilometarsko lice i usta ko pekara. Sve bih to izređala kada bih skinula šminku i ostala nasamo sa sobom. Divila sam se smjelosti i pravim leđima djevojaka koje su bile svjesne svoje ljepote i odlično je nosile.

Ramena sam dugo povijala. Gotovo cijeloga života. Mada mi se često desi da ih povijam i sada kad sam umorna. I kad zaboravim da ih ispravim.

Nisam nikada napravila sopstvenu fotografiju. Do večeras. Štaviše, duže mi je trebalo da napravim fotografije sebe same nego da napišem cijelu stranu. Ili jesi, ili nisi selfista. Uvijek mi je bilo šašavo da fotografišem samu sebe. Kao da nemam nikog drugog to da uradi. Kad bih i pokušala, fotografija bi bila izbrisana u roku od odmah. Našteljeni osmjeh i poza iz najboljeg ugla su nešto na šta vrišti cijela moja duša. A i mišljenja sam su najljepše fotografije one koje nastanu spontano, kada smo okupirani nečim drugim dok oštro oko posmatrača uhvati naš najbolji moment.

Volim kad smo jake. Svjesne svojih vrijednosti. Prednosti i mana. Ali i ljepote. I to ne one koja je podložna zubu vremena, već one iznutra. One koja je vječna. Čija vrata otvara širok osmjeh i iskra u oku.

Ne pamtim zgodne i lijepe ljude. Pamtim nasmijana lica i emocije koje su iz mene izvukli. I negdje vjerujem da je kod svih nas tako.

Sve je više savršeno lijepih lica… kamenih. Izvajanih tijela bez gracioznosti. Ljepote bez osmjeha.

Govorili su mi da sam neobična. Ni na jednu nalik. Kao da sam ,,pala s druge planete”.  Da se razumijemo, ponekad sam mislila da jesam. Da me kakav vanzemaljski brod slučajno ispustio na Zemlju. I mrzila sam taj epitet ,,bića sa Mjeseca”, bijelog kao zid. Jedino što sam ja željela je da se uklopim u formu ljepote sa modnih časopisa  i TV ekrana. Kao i većina djevojčica, djevojaka, žena. Danas, više nego ikada naše kćeri žele da budu ljepotice sa naslovnica… iako ne znaju da su od većine njih ljepše. Bez šminke i dodatnog sadržaja. Sa osmjehom koji otvara vrata svake duše.

Govorim joj da je snažna i pametna. Da je lijepa i čarobna. Jer jeste. I da je neobična. Ni na jednu nalik. I da je to dobro. Da će biti drugačija. Za slučaj da joj se zamagli ogledalo u kom posmatra svoj odraz. Da ne bi krenula da se sklanja kad život zatraži krupniji korak.

Ne bih dala svojih 35. Ovu pamet i ovu ljubav. Nikad nisam bila ljepša i šire se smijala. Makar mi usta bila k’o pekara. I lice od dva kilometra sa ponekom borom oko očiju i tragovima osmjeha oko usana. Sad tek volim sve što mi je dato. Onih deset godina i kusur sam tražila put do ovdje.

Želim joj da korača sa dvadeset onako kako ja to činim sada. I da pozdravi svoj osmjeh u ogledalu, kad god izviri iza ćoška. Da ne zaboravi da digne glavu i ispravi leđa. I nasmije se kao da je cijeli svijet njen.

Zato joj ponavljam da je čarobna. Ni na jednu nalik.

Autorka teksta je Tatjana Kuljača, autorka bloga Mamizam.

Go Ahead, Leave A Comment

Name *: Mail *: won´t be published Website
Comment*: