Savršeno tijelo ili savršenstvo kao takvo nepostojeći je pojam poput onog nikad ili sve, konstrukt koji se mijenja kako se mijenja i društvo koje ga je uspostavilo i koje prema njemu vrednuje.
Krajnje je vrijeme da se počne s pripremama za ljeto – lipanj je već ovdje. Ciljano vježbanje, detoksikacija (što je to?), dijete, anticelulitne kreme, a za one malo dubljeg džepa specijalizirani centri usmjereni postizanju savršenog izgleda za plažu i ”đir po gradu” u kratkim hlačicama. S jedne strane najsavršeniji mogući mi, a s druge fotografije koje nas uvjeravaju da ni celebrityji nemaju tijela bez mana (ilitiga celulita).
Mediji su prepuni savjeta kako doći u formu, izgubiti suvišne kilograme. Ne poričem da se među njima može naći korisnih podataka, ali ono što me izrazito smeta jesu razlozi zbog kojih se većina takvih poruka odašilje, kao i načini na koje se one pakiraju: osviještenost i briga za vlastito tijelo koje nam je primarni ”dom”, nešto što bi trebalo biti dio naše svakodnevnice 365 dana u godini, prvenstveno radi nas samih, usmjeravaju se prema pogledu i propisima Drugih koji određuju kad i kako ono treba izgledati.
”Savršeno” tijelo ili ”savršenstvo” kao takvo nepostojeći je pojam poput onog nikad ili sve, konstrukt koji se mijenja kako se mijenja i društvo koje ga je uspostavilo i koje prema njemu vrednuje. Možemo se prema tome postaviti tako da pratimo tu ljestvicu i pokušavamo je doseći, poput Linde u filmu Savršena koja s vježbanja u teretani prelazi na plastične operacije, sve ne bi li postala (fizički) ”savršena” i stoga voljena, ili se okrenuti od nje, proglasiti je nevažećom, zagušujućom, diskriminativnom i pogrešnom. I sama sam prošla etape i jednog i drugog puta te se suočila s raznim poteškoćama koje su imale svoje posljedice, dok nisam pronašla srednji put koji ovdje želim predstaviti, obračunavajući se s mitovima koje prethodni plasiraju.
Moram reći da sam strastvena vježbačica, ali to nije oduvijek bilo tako. S rekreativnim vježbanjem i opreznom prehranom počela sam u namjeri da izgubim suvišne kilograme zbog kojih sam bila izložena i verbalnim i fizičkim napadima vršnjaka te, naravno, marginalizirana. To se pretvorilo u poprilično opasan poduhvat, s obzirom na to da sam bila u formativnim godinama, a nisam imala vodstvo liječnika ili nutricionista koji bi mi objasnili kako nije bitan samo odnos unosa kalorija i njihove potrošnje, već i nutritivna vrijednost hrane koja se unosi.
Naime, naše tijelo naša je temeljna aparatura, ono čime smo prisutni u ovoj realnosti i čime djelujemo – fizički i psihički. Sve ono što vidimo i ne vidimo na i u sebi od nečega se sastoji, nečim se pokreće, a naše su gorivo hrana i voda, bilo za tjelesni bilo mentalni rad. Bitno je ono što jedemo i kako se prema tom tijelu odnosimo, kakvim se god radom bavili. Pitanje toga što jedemo nije samo pitanje naše osviještenosti – dio opće kulture, općeg znanja o tome što određena kombinacija hrane pruža našem organizmu – uvelike je i klasno pitanje. ”Zdravo” se hraniti u velikoj mjeri ovisi o tome koliko novaca imamo, možemo li si priuštiti kvalitetne proteine i masnoće iz, recimo, bijele ribe ili smo prisiljeni jesti K Plus šunku s pola štruce bijelog kruha.
Nedavno sam slušala radijsku emisiju u kojoj je gostovao poznati nutricionist, dijeleći savjete kako se pravilno hraniti i unutar naše preužurbane i zaposlene svakodnevice, s primjerima brzih, ali ”zdravih” obroka. Pitala sam se kome je takva emisija namijenjena, jer iako sve što je rekao sadržajno stoji, u praksi je za jednu takvu salatu, bogatu mineralima, vitaminima, kompleksnim ugljikohidratima, proteinima i dobrim masnoćama koju je on, između ostalog, predložio, potrebno izdvojiti poveću količinu novca koju si, ruku na srce, ne može priuštiti svaka obitelj.
Drugo veliko pitanje tijela pitanje je vježbanja. Pronaći ćete gomilu savjeta o tome kako inkorporirati vježbanje u svakodnevni raspored ili prijedloge vježbi za ”kritične točke”, sve ispunjene entuzijastičnim rukopisom o tome kako je vježbanje dobro, iako ponekad zamorno. Što istinski jest: poznato je da se vježbanjem oslobađaju neurotransmiteri endorfini pa se nakon vježbanja osjećamo opušteniji, zadovoljniji, sretniji.
Ljudsko je tijelo stvoreno za pokret, ne za sjedenje. Poprilično je fantastičan mehanizam, ali ritam života, kao i posao koji neka osoba obavlja, uvelike ga mogu ”privezati” na niz uskih funkcija dok ostale ostaju neiskorištene, neprimijenjene. Tijelo to osjeća i tijelo pamti, baš kao i pokrete određene koreografije, upisuje u sebe svaki šok koji smo mu zadali (primjerice, veliki vremenski razmaci u obrocima, nagla i pretjerana fizička aktivnost, krivo sjedenje, ali i visokostresne situacije) te je zato bitno osvijestiti ga, komunicirati s njim i upoznati ga. Zapadna kultura temelji se na dihotomiji duh-tijelo, gdje duh predstavlja uzvišeno i kreativno, a tijelo prizemno i životinjsko, dok new age naglasak stavlja upravo na to ljudsko tijelo, toliko šamarano kroz povijest. Ravnoteža se pak nalazi u sjedinjenju suprotnosti, kako bi inzistirao Jung, aktiviranju onog podređenog i potisnutog aspekta sebstva. Tu jednadžbu možemo primijeniti i ovdje. Tijelo i duh/um jednako su važni, međusobno povezani i jednako se njima treba baviti. Ne samo dva mjeseca na godinu, ne zbog tuđih blagonaklonih komentara ili natpisa u novinama, ne da bismo se uklopili u društveno primjerene tjelesne ”formate”.
Već spomenuta Linda u filmu Savršena prikazana je u opoziciji sa svojom najboljom prijateljicom Sally kojoj je ”oduvijek sve bilo lako”, iz Lindine perspektive, ponajviše zbog ”atributa” kojima je Sally obdarena (primjerice, velikih grudi), a ona nije, pa se zato više mora truditi da postane ”najsavršenija što može biti”. Linda u tom smislu nema osjećaj za granice jer njezine pobude ”usavršavanja” nisu usmjerene prema vlastitom boljitku (Sally se prvenstveno učlanila u health club da poboljša stanje svog organizma), već isključivo prema vanjskom vrednujućem ”oku”. To ”oko” za Lindu određuje koliko je vrijedna pažnje, prihvaćanja i ljubavi: koliko uložiš u sebe, toliko možeš očekivati da ćeš dobiti nazad, samo što se u Lindinom svjetnazoru to ne odnosi na razvoj sebe kao cjelovite osobe (što, naravno, uključuje i tijelo), nego isključivo na komponentu fizičke privlačnosti. Zategnuto tijelo i pravilne crte lica – a sljedeći su korak stoga plastične operacije jer se ”krivi” nos i nedovoljno istaknute jagodice ne mogu ispraviti znojenjem. I tako se može ići unedogled, u bilo kojoj sferi, jer je perfekcionizam samo naizgled tjeranje naprijed, a zapravo je iscrpljujuće tapkanje u mjestu.
Mediji nas uvjeravaju da se prije odlaska na more valja se ”stesati” jer postoje neke granice onog što se može pokazati na suncu, kao i ono što je bolje da ostane u sjeni. Ne želimo biti u toj skupini, ne želimo biti osuđivani i želimo se osjećati ugodno u svojoj koži. Želimo prošetati plažom ili gradom ne zamarajući se time treska li se nešto na mjestu gdje ne bi “smjelo”. Prošla sam to i nije bilo nimalo ugodno. Bilo je izluđujuće. Ali nekako sam to prevladavala i razvila vlastiti vrijednosni sistem u kojem ja odlučujem što je prihvatljivo (meni!), a što nije. Spremno tijelo, tijelo koje može, koje je sposobno podnositi izazove svakodnevice, kao i one u dvorani. Taj je aspekt za mene postao bitan, a hoću li se kad sjednem za trbuh moći uštipnuti više ili manje, postalo je irelevantno.
Svjesna sam da postoje ljudi kojima je glavni cilj vježbanja održavanje određene figure i to je sasvim u redu, sve dok postoji svijest o tome i sve dok ti razlozi proizlaze iz vlastite želje za ”poboljšanjem”. Teško je, međutim, razlučiti što je ono što mi želimo i čemu težimo, a što mislimo da bismo trebali željeti s obzirom na određene vanjske standarde, dubine čije upisanosti u našu kolektivnu (ne)svijest često nismo svjesni.
Što se tiče dostupnosti tjelovježbe i stjecanja znanja o njoj, kao i pitanja novca koji se mora izdvojiti, stvari stoje bolje nego s hranom, iako su klasne diferencijacije i dalje vidljive. Postoji širok izbor oblika i mjesta vježbanja (npr. relativno nove povoljne škole trčanja), od kojih mnogi imaju razne popuste za one s manjim prihodima, poput studenata i umirovljenika. Cijena treninga ovisi o obliku vježbanja (oprema, obrazovanje trenera), ali i o broju ljudi u skupini. Jasno je da je trening skuplji što je grupa manja, a time je i mogućnost trenera da se bavi pojedinim sudionikom veća. No to ne mora uvijek utjecati na kvalitetu treninga: veliku ulogu igra sposobnost trenera da prenese potrebna znanja, ali i predanost vježbača da ta znanja primjenjuje. Za bavljenje tjelovježbom potrebno je i vrijeme do kojeg, kao i do novca, nije uvijek lako doći, posebno jer mnoge, još uvijek više žene nego muškarce, nakon posla očekuje još jedan u vidu kućanskih poslova. Toga sam i sama vrlo svjesna, ali držim da je vrijeme za sebe nešto na čemu se mora inzistirati i označiti ga crvenim markerom, kao preduvjet funkcioniranju uopće.
Prije negoli zaključim tekst, htjela bih se osvrnuti na još jednu stvar. Problematične skupine ili ciljani dijelovi tijela koje se najčešće spominje kad su u pitanju žene jesu ”guza”, bokovi i trbuh. U našoj su kulturi ta područja estetski bitna (ravan trbuh, bokovi i stražnjica kao područja u najvećoj “opasnosti” od celulita, te grozomorne pojave, pa se stoga na njih mora posebno paziti) te se inzistiranje na njima može tumačiti i kao jedan vid opresivnog vježbanja, ponovno, uklapanja u određene propisane tjelesne obrasce. Međutim, postoje mnogo bitniji razlozi zbog kojih bi na te dijelove trebalo obratiti pažnju. Leđa, trbuh i stražnjica tvore takozvani centar, središte tijela za koje je najvažnije da bude snažno jer pomaže zglobovima i mišićima pri obavljanju određenog pokreta i podržavaju kralježnicu, tako noseći naše tijelo. Iako bismo mogli govoriti o preskriptivnim tipovima izgleda ženskog (i muškog) tijela s obzirom na vježbe koje se izvode u raznim fitness centrima za žene (a koje za muškarce), činjenica je da je središte jednako važno i potrebno svim osobama, bez obzira na spol.
Kontinuirano vježbanje i mišići, pogotovo oni dubinski, štite naše kosti i zglobove te čine tijelo fleksibilnim, jakim, otpornim na ”šokove” koje doživljava svaki dan (teret koji nosimo, padove, udarce). Pritisci kojima smo izloženi i stres koji oni uzrokuju nakuplja se u tijelu, najčešće ramenima i preponama, trbušnoj šupljini i tamo može napraviti veliku štetu – od poremećaja funkcija do smrtonosnih bolesti. Fizičkom aktivnošću oslobađamo tijelo tih negativnih utjecaja, puštamo ih van. Ista je stvar i s hranom koju konzumiramo: ona uvelike utječe na to kako ćemo se psihofizički osjećati i koliko ćemo biti sposobni funkcionirati.
Toliko je razloga zbog kojih bi nam i prehrana i tjelovježba trebale biti nešto na što valja obratiti pozornost, a oni najvažniji čisto su unutarnji, orijentirani na osobu, na užitak i dobrobit koje pronalazi unutar sebe. To mi se čini najvažnijim: stvoriti vlastitu prosudbu o tome što naše tijelo treba, može i želi, otvoriti puteve komunikacije s onim oku nevidljivim mentalnim procesima, jer su, ako se opet moram vratiti onoj nesretnoj opoziciji duha i tijela, to dvoje sjedinjeni u jedno, međusobno ovisni i povezani. Za mene, moment njihove komunikacije i uvažavanja moment je ”savršenstva”.
*Prva fotografija u tekstu: američke olimpijke, Howard Schatz (knjiga Athlete, 2002.).
Naslovna fotografija i ostale fotografije u tekstu deo su kampanje This Girl Can koju sprovodi Sport England.
Autorka teksta objavljenog na portalu muf.com.hr je Izabela Laura
Leave a Reply